“Živimo u kulturi koja je potpuno hipnotisana iluzijom vremena, u kojoj se takozvani sadašnji trenutak doživljava kao ništa drugo nego beznačajna dlaka kose između uzročne prošlosti i apsorbirajući važne budućnosti. Mi nemamo sadašnjost. Naša svjesnost je skoro potpuno zaokupljena sjećanjima i očekivanjima. Mi ne shvatamo da nikada nije bilo, niti će ikada biti, bilo kakvog drugog iskustva do sadašnjeg iskustva. Mi smo, dakle, van kontakta sa realnošću.” – Alan Watts

Puna svjesnost (eng. mindfulness) odnosi se na svjesnost koja se pojavljuje putem namjernog obraćanja pažnje na sadašnji momenat, bez suđenja i procjenjivanja iskustava koja se pojavljuju iz trenutka u trenutak. Pojmovi koji su blisko povezani sa punom svjesnošću su prihvatanje i saosjećanje. Prihvatanje (eng. acceptance) podrazumijeva otvorenost prema sopstvenom iskustvu i spremnost da se ono doživi upravo onda kada se odvija, a to je sadašnji trenutak. Saosjećanje (eng. compassion) se odnosi na osjećanje dubokog razumijevanja nečijeg (tuđeg ili svog) unutrašnjeg stanja kada je taj neko suočen sa patnjom, a koje pokreće na djelovanje u pravcu olakšavanja i oslobađanja od patnje.

Ova dva pojma povezani su sa punom svjesnošću po isticanju značaja neprocjenjivanja unutrašnjih iskustava i dopuštanju da se raznolika iskustva, uključujući i bolne misli, osjećanja, impulse, senzacije i sl. javljaju bez pokušavanja da ih blokiramo ili potisnemo, uz duboko razumijevanje njihove pojavnosti.

 

 

Po ovim karakteristikama puna svjesnost je slična meditaciji, te se često poistvojećuje sa meditacijom, ali puna svjesnost nije isto što i meditacija. U suštini, meditacija predstavlja metod koji je u funkciji doživljavanja, istraživanja i spoznavanja svoje unutrašnjosti, odnosno sopstvenih unutrašnjih sadržaja kao što su kognicije (misli i predstave), emocije, senzacije i porivi, iz pozicije pune svjesnosti, a najčešće uz povezivanje sa određenim spiritualnim ili religijskim pogledima na svijet unutar nas i oko nas. S druge strane, puna svjesnost je sekularna aktivnost zasnovana na evolucijski datoj sposobnosti ljudskih bića da zauzmu neutralnu poziciju iz koje mogu da posmatraju i doživljavaju (“uz namjerno obraćanje pažnje na sadašnji momenat, bez suđenja i procjenjivanja iskustava koja se pojavljuju iz trenutka u trenutak”) unutrašnje i spoljašnje sadržaje koji se pojavljuju u našoj svijesti, a (kao što i funkcija sekularne aktivnosti zasnovane na evolucijski datoj sposobnosti ljudskih bića da misle može biti različita) funkcija punosvjesnog posmatranja i doživljavanja svih tih sadržaja može biti sasvim različita:

  1. doživljavanje, istraživanje i spoznavanje svoje unutrašnjosti sa ili bez povezivanja sa određenim spiritualnim ili religijskim pogledima, u svrhu ličnog rasta i razvoja,
  2. punosvjesno doživljavanje spoljašnjosti (ukusa, prizora, dodira, mirisa, zvukova, kretanja, živih bića i odnosa sa živim bićima i neživim svijetom, umjetničkih djela, društvenih i prirodnih pojava, itd, itd), u svrhu uživanja i/ili povezivanja sa spoljašnjom realnošću i/ili naučne opservacije pojava,
  3. punog osvještavanja vlastitih životnih vrijednosti i ličnog smisla življenja, u svrhu kreiranja života vrijednog življenja,
  4. pune svjesnosti o procesima ličnog stvaralaštva u trenutku dok se dešava i o njegovim ishodima, u svrhu doživljaja lične svrhovitosti i vrijednosti,
  5. pune svjesnosti o psihološkim obrascima stvaranja i održavanja ličnih mentalnih problema, u svrhu psihoterapijskog rada,.
    … te bezbrojne druge funkcije koje možete i ne možete zamisliti.

Ukratko, puna svjesnost jeste osnova za meditaciju, ali i osnova za mnoge druge ljudske aktivnosti. S druge strane, meditacija može biti jedan od načina učenja dolaska u stanje pune svjesnosti, tako da su ta dva pojma blisko povezana i isprepletena, pa se u praksi često ova dva pojma koriste kao sinonimi. U praktičnom smislu, ova pojmovna distinkcija i nije toliko važna za samo učenje, vježbanje i primjenu pune svjesnosti u svakodnevnom životu ili psihoterapijskom radu, već ima više teorijski značaj za naučnike i istraživače.

Za opštu populaciju možda je samo važno razdvajanje praktikovanja pune svjesnosti ili meditacije od religijskih učenja i rituala, te shvatanje pune svjesnosti kao sekularne aktivnosti zasnovane na evolucijski datoj sposobnosti ljudskih bića da zauzmu neutralnu poziciju iz koje mogu da posmatraju i doživljavaju unutrašnje i spoljašnje sadržaje koji se pojavljuju u našoj svijesti, kao i da su za tu aktivnost brojna naučna istraživanja iz psihologije, medicine i neuronauke dokazala da imaju pozitivan uticaj na opštu dobrobit ljudskih bića.