Počeci psihoterapije vezuju se za Frojda i psihoanalizu, koja predstavlja pristup fokusiran na istraživanje prošlosti u svrhu postizanja psihoterapijskog efekta. Većina psihoterapija nastavila je sa dominantnim usmjerenjem na istraživanje prošlosti, mjenjajući sadržaje na koje se usmjerava u prošlosti i načine objašnjavanja uticaja prošlosti na sadašnje teškoće klijenata. Međutim, naučna israživanja nisu dokazala uspješnost takvih pristup rješavanju psiholoških problema. S druge strane, kognitivno-bihejvioralna terapija fokusira se na sada i ovdje, a naučna istraživanja su pokazala da je takav psihoterapijski pristup uspješan za širok raspon problema.

U suštini, ono što nam naučna istraživanja iz psihologije ukazuju jeste da, iako može biti korisno osvrnuti se i razmisliti o događajima iz prošlosti i praviti planove za budućnost, većina ljudi se pretjerano fokusira na sjećanja iz prošlosti ili na zamišljenu budućnost, umjesto da žive svoje živote sada i ovdje. Biti u kontaktu sa sadašnjim trenutkom je od suštinskog značaja za prevladavanje psiholoških problema. Zbog toga se kognitivno-bihejvioralna terapija, kao psihoterapijski pristup vođen naučnim istraživanjima, od svojih početaka fokusira na istraživanje, razumijevanje i objašnjavanje faktora koji u sadašnjosti utiču na stvaranje i održavanje psiholoških problema. Razvoj ovog pristupa tekao je kroz tri talasa: prvi su predstavljale bihejvioralne terapije zasnovane na klasičnom i operantnom uslovljavanju, drugi su kognitivne terapije zasnovana na mijenjanju kognicija i socijalnom učenju, a treći su terapije zasnovane na prihvatanju i punoj svijesnosti.

 

 

Nijedan od procesa ili tehnika trećeg talasa kognitivno-bihejviorale terapije ne može se u potpunosti upotrijebiti iz bilo koje druge perspektive osim iz perspektive pune svjesnosti o sadašnjosti. Biti svjesni i prisutni dok živimo život, donoseći velike i male odluke, jeste primarni protuotrov za ponašanje koje se dešava kada uključimo “autopilot.”

Praktikovanje pune svjesnosti

Uzimajući u obzir suštinsku važnost povezivanja sa iskustvom “sada i ovdje,” važno je osigurati da su klijenti u tretmanu trećeg talasa kognitivno-bihejvioralne terapije sposobni da razlikuju kada praktikuju, a kada ne praktikuju punu svjesnost o sadašnjem trenutku; kada imaju stav prihvatanja, a kada borbe sa unutrašnim iskustvima; kada se prema sebi i drugima odnose saosjećajno, a kada osuđujuće.

Iako je moguće konceputalno razumjeti šta znače riječi “povezivanje sa sadašnjim trenutkom.” “prihvatanije unutrašnjih iskustava” i “saosjećajan odnos prema sebi i drugima,” nije baš uvijek jasno kako to ispravno uraditi. Pošto je teško objasniti takve iskustvene procese samo putem verbalnih instrukcija, korisno je eksplicitnije vježbati vještine pune svjesnosti, prihvatanja i saosjećanja prema sebi i drugima, kroz vježbe u toku i van terapijske seanse ili grupnih susreta.

Jedno od čestih pogrešnih shvatanja jeste da je puna svjesnost isto što i meditacija. Važno je napomenuti da vježbanje pune svjesnosti ne zahtijeva poznavanje meditacije u formalnom smislu; međutim, neke karakteristike meditacije su svakako u skladu sa usmjerevanjem pažnje na sadašnji trenutak. Kapacitet za postojanje u sadašnjem trenutku izgrađuje se bilo kakvom aktivnošću u toku koje neka osoba može da usmjeri svrhovitu i nesudeću pažnju na neko iskustvo. Ideja je ta da vremenom pojedinci mogu da nauče da imaju punu svijest o nečemu, radije nego da imaju automatsku reakciju na nešto, pa čak i kada su u pitanju misli, osjećanja i tjelesne senzacije koje predstavljaju najveći izazov. Da bi se taj kapacitet izgradio, korisno je praktikovati raznovrsne načine vježbanja pune svjesnosti i kontakta sa sadašnjim trenutkom. Ove vježbe mogu da imaju nebrojeno mnogo oblika – somatsko/senzorne, imaginativne ili čak fizičke.

U Centru za punu svjesnost, klijenti koji dolaze na individualno i grupno psihološko savjetovanje i učesnici susreta za vježbanje pune svjesnosti podučavaju se širokom spektru ovih vježbi, koje se mogu koristiti unutar i van terapijskih seansi ili grupnih susreta, a koje su u službi drugačijeg odnošenja prema emocionaim, kognitivnim i ponašajnim problemima, unapređenja psihološke dobrobiti i ostvarivanja smislenog života vrijednog življenja.